Ovaj Festival… pionir u regionu, svakako u Crnoj Gori u „individualnim” sportovima / kako tretirati pisca koji piše u samoći i u svojoj sobi, scenaristu, pjesnika, kako kompozitora, kako slikara, kako dizajnera koji ima ideju koja zaokruži cijeli niz elemenata za komunikaciju sa ljudima, a kako reditelja koji jednako pripremu radi u dubokoj samoći, a kako glumicu, glumca koji od jutra ustaje sa ulogom i nosi je ulicama, prodavnicama, sve do dvorane u kojoj će izgovoriti rečenice iz najdublje dubine svoga bića…
Ovo je Festival koji je učinio u Crnoj Gori da je jasno da je naše ovdje vrijeme važno, da nam treba ovamo doćI i prići i da nikakvi drugi interesi osim poštovanje za stvaralaštvo, time i publiku nemaju važnost. Da su službe koje nam to omogućavaju naši bolji ili gori saveznici, da zavisimo od administracije koliko trenutno i ambiciozni političari jesu dorasli svojim stečenim obrazovanjem Ili nisu / kakvi su ih ambicije i interesi doveli u tu poziciju bez svega prethodno presudnog.
Smije li dobar stručnjak u jednoj oblasti da bude polupismen, da nema sposobnost da doživi, a izbjegava priliku, jedan čin u kojem bi prepoznao iskušenje, empatiju, radost, vrijednost koja bi ga uputila da ovaj liberalni kapitalizam i tržište počivaju u svom jedinom smislu na čudu ljudske vrline / kreativnosti. U nauci i u umjetnosti nema granica koje su jasne, u prirodnim i društvenim naukama nema granica koje su jasne.
Ako me predvodi nesposoban, nesposobna za spoznaju, učiniću sve da ga ne uvrijedim i ponizim, već privedem, pričinim mu to iskustvo /neće ga promijeniti dovoljno, neće ga promijeniti uopšte, ali osjetiće da nije usamljen tokom ta dva, tri sata… da nije jedino utočište i ishodište družina u ideološkoj partijskoj matici, matrici, materici. Tako, naravno, oduvijek razmišljaju stvaraoci, jer / vjeruju, najveći su ,,vjernici’’ vjeruju u otpadnike, u nemoćne, u bolesne, u ugrožene, disidenti su, kopaju po svojim slabostima i strahovima. Iz njih crpimo vjeru u ljude, Mi dajemo oprost i grijeh objavljujemo, ne skrivamo ga! Je li to teško, neprijatno, je li nekad premoćno jer je individualno, zadivljujuće, sa margine u centar svijeta postavi dijete, ženu, čovjeka, porodicu, grad, bolje vrijeme.
Davno sam mislila da ,,veliki gest’’ jeste presudan u društvu malog broja ljudi, da je zarazan, da je okrepljujući , istorija ove geografsko političke zajednice je prepuna gestova ohrabrenja. A, sada… kad se ne zadovoljava ljepotom sopstvenog društva i kulture, spori sopstvene promašaje i zablude i iz provincijalnih ambicija malih političara usisava strast adoracijom tzv. većih sasvim dokazano trulih vjerskih političkih društava.
Tako je Odakle zovem, Fašizacija nije više proces koji je sporan… nesporna je i snaga pobune, na ulicama, u virtuelnoj zajednici, ostaje neupitno da će nastajati i nastaju djela kao nepresušna svegeneracijska sila, o tome ćemo ove godine.
Na rubu horizonta vidim samo trag svjetla Zvijezde koja mi rub čini vidljivim.