Bez mnogo svih pojašnjenja iz sadržaja koji sam mjesecima prikupljala. Simple… , nakon prese pod kojom smo, ne zbog kape nebeske, već nekog amalgama predkorona krize, postkorona traume zažarene hladnim, paklenim ratom, dok se mnogo administracije šeta do drugog stola i govornica, kao nesvjesna egzistencijalne i humane drame, ove godine je naslov festivala jedan kapilar, crvena tackica, pa sve do Na lijevoj strani – vena amoris.

Prekrasne književnice su ove godine osvojile Vrijeme Festivala od četvrtka, posljednjeg junskog dana. Imaju prevodioce sa francuskog, češkog, slovenačkog I bez prijevoda nose ih kao na dlanu nakladnici, izdavači Sandorf, Hena, Buybook, BOOKa, MAMA.…Dok se vrijeme kao u krivom ogledalu razvlačilo, one su pisale romane, eseje, poeziju i od svake je svijet iz jednog ugla ogledala u kojem se može jasno vidjeti odraz lica. Viteška su djela autora koja predstavljamo, treba mi, nam, da naglasim da su književnice u ovako retrogradirajućem svijetu kreirale sopstvenu sobu. I na današnji dan kada “Budi se istok i zapad” ne zvuči kao pjesma obespravljenih, već fusnota u leksikonu ili Encikopediji mrtvih.

Na lijevoj strani je sve što dotičemo filmom I predstavom, knjigama, muzikom, napisima, predavanjima u učionicama i na katedrama, portalima, preko tv I radio postaja, u javnom prostoru, u svakoj prilici. I nikada ništa manje do ljubavi.